
Klasičan vodokotlić stoji na šolji ili visi na zidu, dakle sve je vidljivo i sve je dostupno rukom. Ugradni sistem radi na istom principu, ali je ceo sakriven, jer se rezervoar i nosač nalaze u pregradnom zidu ili u obzidanoj niši, a spolja se vidi samo taster i šolja koja visi bez kontakta sa podom. Prednosti su jasne, dakle mnogo lakše čišćenje poda, tiši rad, mirniji izgled i mogućnost da se šolja postavi na tačno željenu visinu. Ono što korisnici najviše ne znaju jeste da taj sistem nije zatvoren zauvek, nego je od početka projektovan tako da se svi delovi koji se troše menjaju kroz otvor tastera, dakle bez razbijanja pločica i bez ikakvog građevinskog rada. Upravo iz nepoznavanja te činjenice nastaje najveći strah kod vlasnika, dakle uverenje da svaki kvar znači rušenje zida, i zbog toga se kvarovi odlažu mesecima.
Da bi se razumelo šta se servisira, korisno je znati šta se nalazi iza pločica. Osnova je metalni nosač, dakle konstrukcija koja se pričvršćuje za pod i za zid i koja preuzima celu težinu šolje i korisnika, jer šolja sama po sebi ne nosi nikakvu težinu na podu. U tom nosaču se nalazi plastični rezervoar sa dva mehanizma, dakle ulaznim ventilom, koji rezervoar puni i zatvara na zadatom nivou, i ispusnim ventilom, koji vodu pušta u šolju i koji se aktivira pritiskom na taster. Uz to postoje priključak vode sa ugaonim ventilom, koleno za ispiranje ka šolji i priključak na kanalizaciju sa gumenom manžetnom. Sve to je pokriveno pločicama, a jedini otvor je onaj u kome stoji taster. Kroz taj otvor se vade i menjaju oba mehanizma, i to je razlog zbog koga se nikada ne dira zid.
Ovo je najčešći kvar na ugradnim sistemima i istovremeno onaj koji najviše košta, jer se voda troši dvadeset četiri sata dnevno. Uzrok je gotovo uvek u zaptivnoj gumi na ispusnom ventilu, koja vremenom otvrdne, deformiše se ili na sebe nakupi kamenac i talog, pa više ne zatvara u potpunosti. Karakteristično je da se pojava razvija postepeno, dakle prvo se javlja tanak trag vode na porcelanu koji se lako pripiše kondenzaciji, pa zatim tihi šum vode koji se čuje samo noću, a na kraju vidljivo curenje. Drugi mogući uzrok je zaglavljen mehanizam, kada se ispusni ventil ne vraća do kraja u zatvoreni položaj, često zbog nakupljenog kamenca na vođicama. Rešenje je zamena zaptivnog elementa ili kompletnog ispusnog mehanizma, a taj posao se izvodi kroz otvor tastera i po pravilu traje kratko, uz obavezno zatvaranje vode i ispiranje rezervoara.
Ako se posle pritiska na taster voda puni znatno duže nego pre, ili se pri punjenju javlja pištav i visok zvuk, uzrok je na ulaznoj strani. Najčešće je reč o zaprljanoj mrežici na ulazu ili o kamencu i talogu u samom ulaznom ventilu, čime se smanjuje protok, a kod starijih sistema i o istrošenom plovku koji ne zatvara pravovremeno. Kod stanova u kojima je nedavno bilo prekida u vodosnabdevanju ili radova na mreži, u instalaciju uđe sitna nečistoća i ona se u velikom broju slučajeva zaustavi upravo tu. Ako ulazni ventil ne zatvara, voda se puni preko dozvoljenog nivoa i odlazi preko sigurnosnog preliva u šolju, pa se dobija ista slika kao kod propuštanja ispusta, dakle stalan tanak protok. Zbog toga se pri servisu proveravaju oba mehanizma, a ne samo onaj koji se prvi osumnjiči.
Kada taster ostane utisnut ili kada se voda ne pusti pri pritisku, vlasnici najčešće pomisle da je taster pukao, a on je u velikom broju slučajeva ispravan. Taster je samo prenosnik pokreta, dakle on preko dva plastična potiskivača deluje na ispusni mehanizam, pa ako se ti potiskivači pomere, iskrive ili ako se mehanizam zaglavi kamencem, ponašanje tastera se menja. Uz to, kod pojedinih izvedbi se potiskivači podešavaju po dužini pri montaži, pa se posle zamene keramike ili posle promene debljine pločica moraju ponovo podesiti. Zbog toga se problem rešava tako što se skine ploča tastera, proveri se položaj i stanje potiskivača, pa se podesi ili zameni ono što je potrebno. Kod tastera koji imaju dve količine ispiranja, dakle mali i veliki, kvar se često javlja samo na jednoj strani, i to je dodatna potvrda da problem nije u samom mehanizmu punjenja.
Ugradni sistemi imaju jednu vrlo praktičnu osobinu koju retko ko koristi, dakle količina vode po ispiranju se podešava, i to za obe količine odvojeno. U praksi se sreću sistemi kod kojih se pri malom ispiranju troši gotovo isto kao pri velikom, jer podešavanje nikada nije proveravano posle ugradnje. Kod savremenih izvedbi se veliko ispiranje po pravilu podešava na oko šest litara, a malo na oko tri litra, uz mogućnost korekcije prema obliku šolje. Za domaćinstvo od četiri člana ta razlika se na godišnjem nivou meri u desetinama kubnih metara vode, dakle vidi se na računu. Zbog toga se pri svakom servisu i pri svakoj zameni mehanizma radi i podešavanje količina i provera da ispiranje bude potpuno, jer se prevelikom uštedom postiže suprotan efekat, dakle ispira se dva puta.
Ovo je najvažniji deo teksta sa stanovišta kvaliteta ugradnje. Konzolna šolja ne stoji na podu, dakle celu težinu korisnika prenosi na dva vijka koji ulaze u nosač u zidu, a taj nosač mora biti pričvršćen i za pod i za zid, po uputstvu proizvođača i sa odgovarajućim ankerima za konkretan materijal. Kada je nosač loše pričvršćen ili kada je postavljen samo u pregradnu ploču bez ojačanja, posledice se javljaju posle nekoliko meseci ili godina, dakle šolja počne da se klati, pločice oko nje se ispucaju, spoj sa kanalizacijom popusti i javi se miris, a u najtežem slučaju keramika pukne pod opterećenjem. Zbog toga se pri ugradnji obavezno proverava tip zida i predviđa se ojačanje, a kod stanova u novogradnji se položaj nosača i priključaka planira pre nego što se zid zatvori, jer se posle to više ne menja bez rušenja.
Ugradni sistem se zatvara pločicama i posle toga se sve što je unutra proverava vrlo teško. Zbog toga postoji pravilo koje se ne preskače, dakle posle povezivanja vode i kanalizacije i pre nego što bilo šta bude zazidano, instalacija se ispituje pod pritiskom i drži određeno vreme uz praćenje manometra, čime se otkriva svako propuštanje na spojevima. Uz to se proverava i sam rezervoar, dakle napuni se i posmatra da nigde ne propušta i da ulazni ventil pravilno zatvara. Kanalizacioni priključak se ispituje puštanjem pune količine vode, jer se propuštanje na manžetni javlja upravo pri punom protoku. Za vlasnika je korisno da bude prisutan pri toj proveri i da, kao i kod svake instalacije u zidu, fotografiše sve trase i priključke pre zatvaranja, jer se te slike kasnije koriste pri svakom bušenju u tom zidu.
Kod ugradnih sistema kamenac ima izraženiji uticaj nego kod klasičnih vodokotlića, jer su mehanizmi složeniji i imaju više pokretnih delova. U vodi sa dosta minerala se na plovku, na sedištu ventila i na vođicama ispusta stvara naslaga koja menja hod pokretnih delova, pa se javljaju i propuštanje i sporo punjenje. Zbog toga se u praksi kod tvrde vode preporučuje periodična provera, dakle jednom u nekoliko godina se rezervoar otvara, mehanizmi se izvade i očiste, a delovi koji se troše se preventivno menjaju. Taj postupak se izvodi kroz otvor tastera i znatno je jeftiniji od hitne intervencije kada mehanizam potpuno otkaže. Uz to, kod domaćinstava sa izraženo tvrdom vodom se, kada je moguće, razmatra i rešenje na nivou celog stana, jer isti kamenac koji smeta vodokotliću troši i bojler i baterije.
Spoj između šolje i pločica se zaptiva silikonom i to ima tehničku svrhu. Prva je da se spreči da voda i mokraća ulaze u prostor između keramike i zida, jer se odatle ne mogu očistiti i odatle nastaje trajan miris. Druga je da se šolja dodatno stabilizuje, dakle da se smanji mikropomeranje pri korišćenju. Bitno je znati da se silikoniranje radi tek kada je šolja pravilno stegnuta i poravnata, i da se koristi sanitarni silikon sa sredstvom protiv plesni. Uz to postoji jedan detalj koji stručnjaci uvek primenjuju, dakle spoj se ne zaptiva u punom krugu nego se, kod pojedinih izvedbi, na zadnjem delu ostavlja mala pukotina za odvod, kako bi eventualno propuštanje bilo vidljivo umesto da se skriva u zidu. Silikon se, kao i u svakom kupatilu, obnavlja kada pocrni i kada popusti.
Kada se u kupatilu javi miris kanalizacije ili vlažna zona oko šolje, uzrok se traži po redu. Prvi i najčešći je popuštanje gumene manžetne na spoju šolje i kanalizacione cevi, i to se najčešće dešava kod šolja koje su bile pomerane ili kod loše fiksiranog nosača. Drugi je propuštanje na priključku za ispiranje, dakle na kolenu između rezervoara i šolje. Treći je presušen sifon u podnom odvodu, ako ga u kupatilu ima, jer se tada miris vraća iz vertikale. Četvrti je problem sa ventilacijom kanalizacione vertikale, gde se pri korišćenju drugih odvoda povlači vodeni čep. Za vlasnika je najkorisnije da tačno opiše kada se miris javlja, dakle stalno ili samo posle ispiranja, jer se time uzrok bitno sužava, a servis dolazi sa odgovarajućim delovima.
Postoje situacije u kojima se popravka ne isplati. Prva je kada je reč o vrlo starom sistemu za koji se rezervni delovi više ne mogu nabaviti, jer se u tom slučaju svaka intervencija svodi na improvizaciju. Druga je kada je nosač korodirao ili se pomerio, jer se tada moraju otvoriti zid i konstrukcija. Treća je kada je rezervoar napukao, što se prepoznaje po stalnoj vlazi u zidu bez vidljivog izvora. Četvrta je kada se radi kompletna adaptacija kupatila, jer se tada ionako menjaju keramika i sanitarija, pa je ekonomski logično postaviti nov i savremen sistem sa dvokoličinskim ispiranjem. U svim ostalim slučajevima, dakle kod propuštanja, kod sporog punjenja i kod problema sa tasterom, rešenje je zamena mehanizma kroz otvor tastera, bez ijedne razbijene pločice, i to je informacija koja vlasnicima najviše olakšava odluku da problem reše odmah.