
Voda ima jednu osobinu koja je neuobičajena među tečnostima, dakle pri prelasku u led njena zapremina se povećava za oko devet odsto, a kada se to dogodi u zatvorenoj cevi, taj rast ne može nikuda. Pritisak koji pri tome nastaje daleko prevazilazi ono za šta su cevi i fitinzi predviđeni, pa dolazi do pucanja, a ono se skoro nikada ne javlja na sredini prave cevi nego na spoju, na kolenu, na fitingu, na vodomeru i na telu ventila, dakle na mestima koja su najmanje elastična. Poseban problem je što se šteta ne vidi u trenutku smrzavanja, jer je led i sam čep koji vodu zadržava, nego se otkriva pri odmrzavanju, kada voda krene i izađe kroz napuknuto mesto. Zbog toga se najveći broj zimskih šteta na instalacijama otkriva prvog toplog dana, a ne u toku mraza, i zbog toga je prevencija u ovoj oblasti nesrazmerno isplativa.
Kritična mesta su ista iz godine u godinu i vredi ih znati. Prvo su negrejani prostori, dakle podrumi, tavani, garaže, stepeništa i prolazi kroz njih, gde cev prolazi bez ikakve zaštite. Drugo su spoljne slavine i vodovi za baštu, koji su najizloženiji i najčešće stradaju. Treće su cevi u pregradnim zidovima koji graniče sa nezagrejanim balkonom ili sa spoljašnjim zidom bez izolacije, gde se pri jakom mrazu temperatura u zidu spusti ispod nule. Četvrto su vodomerni šahtovi u dvorištu, ako nisu pokriveni i izolovani. Peto su instalacije u objektima koji se povremeno koriste, dakle vikendice i stanovi u kojima se zimi ne živi. Šesto su cevi u prostorijama koje su prividno grejane, dakle u kupatilima čija se vrata zimi stalno drže zatvorena, a grejanje u njima je isključeno.
Kod stanova i kuća u kojima se živi, priprema je jednostavna i uglavnom se svodi na nekoliko poteza pre prvih mrazeva. Prvo se zatvara unutrašnji ventil za spoljnu slavinu i ta slavina se ostavlja otvorena, kako bi voda iz nje istekla i kako bi eventualni ostatak imao kuda da se širi. Drugo se izoluju cevi u negrejanim prostorima, dakle u podrumu, na tavanu i u garaži, i to izolacionim cevima ili odgovarajućim trakama, uz obavezno pokrivanje spojeva i kolena, jer se najviše toplote gubi upravo tu. Treće se proverava da li su prozori i otvori u podrumu i u vetrolazu zatvoreni, jer se cev najčešće zamrzne zbog promaje, a ne zbog niske temperature same po sebi. Četvrto se pregledaju vodomerni šaht i njegov poklopac, pa se po potrebi izoluje. Peto, u kupatilima i prostorijama sa instalacijom uz spoljni zid grejanje se zimi ne isključuje u potpunosti nego se drži na najnižem nivou.
Za period odsutnosti postoji jedno pravilo koje rešava i smrzavanje i poplavu, dakle zatvara se glavni ventil, isprazni se instalacija koliko je moguće i isključi se bojler. To se odnosi i na kratkotrajno odsustvo, jer se najveći broj poplava dešava upravo kada nikoga nema. Za objekte koji se ne koriste tokom cele zime priprema je detaljnija i o njoj govori naredni pasus. Kod stanova u kojima se grejanje isključuje na duži period, dobro je da temperatura u prostoru ne pada ispod otprilike deset do dvanaest stepeni, a to se u zgradama najčešće i postiže samim susedstvom, ali u kućama traži planiranje. Kod velikih mrazeva i kod kratkog odsustva postoji i praktičan potez, dakle da se vrata kupatila i kuhinje ostave odškrinuta, kako bi toplota iz stana dolazila do zidova u kojima prolaze cevi.
Ovo je najvažniji deo teksta, jer se najveće štete dešavaju upravo u objektima koji se zimi ne koriste, a otkrivaju se u aprilu. Postupak ima tačan redosled. Prvo se zatvara glavni ventil i, ako postoji, ventil na priključku iz bunara ili sa pumpe. Drugo se otvaraju sve slavine u objektu, i topla i hladna, kao i spoljne slavine, kako bi voda istekla i kako bi u instalaciju ušao vazduh. Treće se isprazni bojler, preko za to predviđene tačke, jer bojler pun vode u negrejanom objektu praktično uvek strada. Četvrto se ispumpavaju i prazne hidrofor, pumpa i njihova posuda, po uputstvu proizvođača. Peto se prazne creva mašine za veš i sudove i sama mašina, jer u njoj uvek ostane voda. Šesto se iz vodokotlića isprazni voda, a u sifone se, kada je moguće, sipa sredstvo koje ne mrzne, jer se u sifonima uvek zadržava vodeni čep. Sedmo se najniže ispusne tačke ostavljaju otvorene, a objekat se pregleda pre prvog puštanja vode u proleće.
Ovo je zabluda koja svake zime napravi štetu i pored dobre namere. Kada se slavine otvore, voda isteče samo iz onih delova instalacije koji su iznad nivoa izlaza, dakle u horizontalnim deonicama, u kolenima i u delovima koji idu blago nadole ostaje voda koja ne može da otekne sama. Zbog toga u profesionalnoj pripremi postoji dodatni korak, dakle instalacija se izduvava komprimovanim vazduhom, čime se voda potiskuje kroz otvorene slavine i sistem ostaje bez ijedne zadržane količine. Isti pristup se koristi i kod sistema grejanja i kod vodovoda u objektima koji zimuju bez grejanja. Kod objekata koji imaju podno grejanje ili instalaciju koja se ne može isprazniti, alternativa je sredstvo koje se ubacuje u sistem i snižava temperaturu mrznjenja, ali se to radi po propisu, a ne improvizovano.
Za cevi koje se ne mogu izbeći ni izolovati dovoljno postoje dva pristupa i oni se često kombinuju. Izolacija je pasivna mera, dakle ona ne stvara toplotu nego samo usporava njen gubitak, pa je dovoljna kod cevi koje prolaze kroz prostor sa temperaturom iznad nule i kod kratkih izloženih deonica. Grejni kabl je aktivna mera, dakle električni kabl koji se postavlja duž cevi i koji preko termostata uključuje grejanje kada temperatura padne blizu nule, i on je rešenje za trajno izložene cevi, za vodomerne šahtove i za spoljne vodove. Bitno je da grejni kabl bude namenjen toj primeni, da se ugradi po uputstvu i da ima odgovarajuću zaštitu u električnoj instalaciji. Preko grejnog kabla se zatim postavlja izolacija, jer se time troši znatno manje energije. Sve to se planira u jesen, a ne u januaru, kada je cev već zamrznuta.
Znaci su prilično jasni. Prvi i najčešći je da iz jedne slavine ne izlazi voda, ili izlazi u vidu tankog i isprekidanog curka, dok na drugim mestima u objektu voda radi normalno, i to odmah lokalizuje problem na deonici koja vodi do te tačke. Drugi je vidljivo zaleđen deo cevi, sa injem i sa hladnim kućištem ventila. Treći je da se pri pokušaju otvaranja slavine čuje zvuk vazduha bez vode. Četvrti je izraženo hladan zid ili niša u kojoj cev prolazi. Ono što je najvažnije jeste da se u tom trenutku glavni ventil ne otvara do kraja i da se ne primenjuje nikakav pritisak, jer ako je cev već napukla, otapanjem će voda izaći u prostor, pa se pre odmrzavanja proveri gde se nalazi glavni ventil i pripremi se sud i krpa.
Postupak ima jasna pravila i svako od njih ima razlog. Prvo, slavina na kraju zamrznute deonice se otvara, kako bi voda i vazduh imali kuda da izađu kada led počne da se topi. Drugo, odmrzavanje se izvodi postepeno i uvek se počinje od slavine ka zamrznutom delu, dakle od kraja ka sredini, jer se time voda koja se otopi odmah oslobađa, a ne stvara pritisak između dva ledena čepa. Treće, koriste se blagi izvori toplote, dakle fen za kosu, topao peškir koji se često menja, grejalica postavljena na razdaljini i električni grejni kabl, uz stalno prisustvo osobe koja to nadgleda. Četvrto, otvoren plamen se ne koristi ni u kom slučaju, dakle ni gasni gorionik ni bilo šta slično, jer se time pali okolni materijal, uništava se sama cev i, kod plastičnih cevi, materijal se topi. Peto, posle odmrzavanja se cela deonica pažljivo pregleda, jer se pukotina najčešće otkriva tek kada voda krene.
Ako se posle odmrzavanja ili u toku mraza pojavi voda, postupak je isti kao kod svake havarije. Prvo se zatvara glavni ventil, a ako je oštećena deonica tople vode, isključuje se i bojler. Drugo se isključuje električna energija u zoni u kojoj je voda. Treće se uklanja voda i izmešta sve što može da se ošteti. Četvrto se poziva intervencija i navodi se šta se dogodilo, dakle gde je cev pukla, koji je materijal i da li je dostupna, jer se prema tome bira oprema. Ono što je važno znati jeste da se pukotina od mraza ne rešava trajno stezanjem obujmice i lepljivom trakom, jer je materijal na tom mestu već popustio, pa se deo cevi ili fiting menjaju. Kod zamrznutih deonica u zidu i u podu se posle zamene obavezno rešava i uzrok, dakle izolacija ili grejni kabl, jer se u suprotnom problem vraća naredne zime.
Kod objekata koji su zimovali prazni, prvo puštanje vode je trenutak u kome se otkriva sve što se u međuvremenu dogodilo, pa se taj postupak ne radi u prolazu. Prvo se zatvore sve slavine, pa se glavni ventil otvara delimično i vrlo sporo, kako bi se pritisak podizao postepeno i kako bi se eventualno propuštanje odmah primetilo. Drugo se ide od tačke do tačke, dakle slavine se otvaraju jedna po jedna i pušta se da voda protekne i izbaci vazduh i eventualnu nečistoću. Treće se bojler puni pre nego što se uključi na struju, i to se proveri otvaranjem tople vode dok mlaz ne postane ujednačen. Četvrto se pregledaju svi vidljivi spojevi, ventili i vodomer, kao i podovi ispod instalacija, jer se propuštanje u prvim minutima javlja kao sitna vlaga. Peto, posle nekoliko časova se ponovi obilazak, jer se manje propuštanje pokaže tek kada instalacija dovoljno dugo stoji pod punim pritiskom.
Ako se sve svede na praktičan spisak, on izgleda ovako. Pronaći i probati glavni ventil. Zatvoriti i ispustiti spoljnu slavinu. Izolovati cevi u podrumu, na tavanu i u garaži. Zatvoriti prozore i otvore u negrejanim prostorima. Proveriti poklopac i izolaciju vodomernog šahta. Kod vikendice isprazniti kompletnu instalaciju, bojler, hidrofor i mašine i zaštititi sifone. Kod stana ostaviti minimalno grejanje i odškrinuta vrata prostorija sa instalacijama. Pred svaki duži put zatvoriti glavni ventil i isključiti bojler. Proveriti stanje creva na mašinama, jer mraz i starost zajedno rade protiv njih. Uz taj spisak, koji se prođe u jednom popodnevu u oktobru, zima prestaje da bude period u kome se čeka šteta i postaje samo još jedno godišnje doba u kome instalacija radi normalno.